Nevidljiva riba
Nevidljiva riba pliva ovim utvarnim okeanom sada opisanim talasima pijeska, stijenjem ispranim vodom. Uskoro će naučiti da hoda. Tada će doći ljudi, iskrcati se na obalu i obojiti snove na umirućem kamenju. Potom će, mnogo kasnije, okeansko dno biti označeno Ševi-kamionetima, prevozeći potomke ovih sanjara, dok budu išli u trgovinu.
Za Dezirej Kijeru Ki
Posljednjeg dana četvrtog svijeta poželjela sam načiniti mapu za
one koji se budu uspinjali kroz rupu u nebesa.
Moja su jedina oruđa bile želje ljudi koji iskrsavahu
sa polja za ubijanje, iz soba spavaćih i kuhinja.
Jer je duša lutalica sa mnogo ruku i nogu.
Mapa mora biti od pijeska i ne smije biti tumačena u uobičajenom svjetlu. Mora
donijeti vatru gradu idućeg plemena, da bi se duh zanovio.
Prema legendi postoje pravila zemnog jezika, prema kojima
zaboravismo zahvaliti na daru, koji nije nam vlastan niti smo mu bili dio.
Pripazite na širenje supermarketa i molova,
tih oltara novca. Oni najbolje ocrtavaju odvojenost od milosti.
Prati tragove pogrešaka našega zaborava; magla nam krade
djecu dok spavamo.
Cvjetovi gnijeva uzdižu se u depresiji. Čudovišta su rođena
iz nuklearnog bijesa.
Drveta se jasenova povijaju iz rastanka u rastanak i mapa izgleda
da nestaje.
Mi više ne znano ni imena pticama ovdje, kako da ih oslovljavamo
njihovim vlastitim imenima.
Nekad smo znali sve u ovom obećanju što buja.
Ono što vam pričam stvarno je i odštampano kao upozorenje na
mapi. Naše zaboravljanje nas drži, hoda zemljom iza nas, ostavljajući
trag u papirnim povojima, čiodama i protraćenoj krvi.
Nepotpuna mapa moraće da učini još, sitnicu čak.
Mjesto je ulaska more majčinske tvoje krvi, oca tvog,
mala smrt dok čezne za spoznajom sebstva u drugome.
Izlaza nema.
Mapu će biti moguće tumačiti unutar zidova utrobnih -
spirali na putu spoznaje.
Putovaćeš kroz opne smrti, u mirisu kuvanja
iz bivaka gdje nam rođaci spravljaju gozbu od svježeg
jelenjeg mesa i kukuruznu supu, na Mliječnom putu.
Oni nas nikada nisu napustili: mi ih odbacismo zarad nauke.
I kad uzmeš sljedeći udah dok budemo ulazili u peti svijet
neće biti ničega, ni vodiča sa riječima koje ćeš moći ponijeti sa sobom.
Moraćeš se upravljati prema maternjem glasu, zanavljajući joj pjesmu
dok je pjeva.
Hrabrost skorašnja svjetluca sa planeta.
I osvjetljava mapu štampanu iz krvi istorije, mapu koju ćeš
gonetati svojom intencijom, jezikom sunaca.
Kad izbiješ tamo konačno označi tragove čudovišnih ubica gdje ušli su
u gradove izvještačenog svjetla i ubili sve ono što je nas ubijalo.
Crvene ćeš litice vidjeti. One su srce samo, sadrže ljestve.
Bijeli jelen ćete pozdraviti kad se posljedni čovjek uspne iz
uništenja.
Upamti rupu srama koja je označila naš akt ostavljanja
zemalja našeg plemena.
Nikad nismo bili savršeni.
Ipak, putovanje koje udesimo zajedno je savršeno na zemlji ovoj koja je
jednom bila zvijezda i činila iste greške kao i ljudi.
Možda ih isponova ponovo načinimo, ona reče.
Ključno u nalasku puta je ovo: Nema početka niti kraja.
Moraš načiniti svoju sopstvenu mapu.
Američko svitanje
Ponestajalo nam je daha, dok trčasmo u samospoznaji.
Suočismo se sa samom ivicom borbe naših predaka, i spremni da udarimo.
Teško je zgubidaniti u Indijanskom baru i stajati uspravno.
Lakše je ako si igrao bilijar ili bio pijan da bi pamtio i zaboravljao.
Imali smo namjere da postanemo uspješni - i činili tako. Neki od nas mogli su pjevati
stoga smo bubnjali plamenom stazom gore sve do rasutih zvijezda. Grijeh
izmisliše Hrišćani, kao i samog Đavola, pjevasmo.
Bezbožnici bijasmo, ali u potrebi da nas oni spasu - mala ostade šansa.
Znali smo da smo svi povezani u ovoj priči, malo džina
razbistriće tamu i učiniti nas da se osjećamo kao da plešemo. Imali smo
nešto da učinimo sa svim tim začelima bluza i džeza.
Svađah se sa Pueblom dok sam punila džuboks novčićima u Junu,
četrdeset godina kasnije još uvijek tražim pravdu. Još smo Amerika.
Znamo glasine o našem nasljeđu. Ispljuvali smo ih. Ono umire
uskoro.
Preveo Radomir D. Mitrić
